Spominje se pod naslovom Utješno „možda“.
Primjer medijskoga falsifikata.
Slijede izvorni odgovori na upite Večernjega lista, a zatim objavljeni sastavakod 7. prosinca 1992. u kojima su ti odgovori iskrivljeni, izmišljeni ili preskočeni.
Izvornik:
Prije godinu dana na Sv. Nikolu 6. prosinca, Dubrovnik je bio teško bombardiran. Svi mi koji smo izvan Dubrovnika tada o tome čuli bili smo zgranuti. Možete li se prisjetiti tog dana? Kako je to izgledalo?
+ Da. 6. prosinca prošle godine postao je poznat dan, jer je tog dana neprijateljska Jugovojska, pokušala konačno slomiti otpor Dubrovnika bez imalo skrupula. Pokušala je uništiti identitet grada zasipajući besmrtnu gradsku jezgru tisućama granata. U isto vrijeme pokušali su osvojiti naša uporišta na Srdju i u Sustjepanu. Svi pokušaji su se izjalovili. Naši hrabri momci su čudesnim podvizima odbacili neprijatelja, a pučanstvo je disciplinirano i dostojanstveno odoljelo iskušenjima bešćutnog topničkog napada. Na žalost tad je nekoliko naših boraca poginulo, dvadesetak građana je stradalo u bombardiranju. Bilo je puno ranjenih. Stari grad je tad silno stradao. U prvom kratkom zatišju prošao sam gradskim ulicama, uzduž cijelog Grada i vjerujte mi nisam uspio napraviti ni jedan korak bez gaženja po kamenju i kupama s razrušenih zgrada. Ta kratka šetnja me je gotovo stajala glave, jer se kanonada nastavila točno kad sam srećom bio blizu ulaza u općinsku zgradu. Bombardiranje je prestalo predvečer. Grad je gorio. Uputili smo poziv građanima da dođu pomoći vatrogascima koji su se snašli crpeći more u gradskoj luci. I dogodila se veličanstvena stvar. Građani su pohrlili bez obzira na opasnost, jer su pod svjetlom plamenova bili izloženi čak i snajperskim hitcima četničkih zločinaca sa Žarkovice i Bosanke. Došlo je čak puno više ljudi nego što je bilo potrebito i vatra je zaustavljena. Ipak želio bih naglasiti da je 6. prosinca 1991. bio samo jedan u nizu pogibeljnih i slavnih dana obrane Dubrovnika. Najvažnije je da je taj dan bio prekretnica u ratu, koji je do tad trajao dva i pol mjeseca i prouzročio teška stradanja, puno mrtvih i ranjenih. Od tog dana dalje, ili točnije od sutrašnjeg dana kad je s agresorom prvi put potpisan sporazum o prekidu vatre kojega su oni donekle poštivali, stvari su se počele definitivno povoljno razvijati za nas. Nakon toga se na cijelom dubrovačkom ratištu ginulo i stradalo, ali se više nije gubilo, nada je prerasla u pouzdanje da ćemo osloboditi do kraja hrvatski jug, i to se konačno i realiziralo 20. listopada ove godine.
Kakvo je općenito bilo stanje u Gradu tih dana?
+ Potrebito je spomenuti da je tada pedeset posto dubrovačke općine bilo okupirano, da je grad bio gotovo odsječen od slobodnih otoka i Pelješca. Hrabri momci s gliserima održavali su minimalnu vezu. Vodila se velika borba za obranu ulaska agresora na Pelješac. Grad već mjesecima nije imao električnu energiju i tekuću vodu. Brzoglasi su tek po malo opet počeli raditi.
Veliki broj ljudi je napustio Dubrovnik s uspostavom humanitarnog koridora. U početku nam je to i odgovaralo, jer je lakše bilo hraniti i opskrbljivati vodom manji broj ljudi. Prije nego je odlazak poprimio zabrinjavajuće razmjere intervenirali smo zabranom odlaska iz Grada. Bilo je potrebno puno umijeća i strpljenja održati humanitarni koridor, a ne dopustiti daljnje pražnjenje Grada, o čemu bi se mogla ispričati posebna priča. Bogu hvala uspjeli smo izbalansirati optimalan broj ljudi u Gradu, što se već iz današnje perspektive doima kao čudo. Dojam sigurno kvare oni koji su mogli pomoći obrani, a kukavički su pobjegli iz grada. Danas među takvima nisu rijetki oni, koji dijele lekcije iz organizacije, strategije, pa čak i iz hrabrosti. Zahvaljujući takvima, potpomognutima snažno s nekima koji su u najtežim trenucima Dubrovnika bili stotinama kilometara daleko, stvorila se i određena potpuno nezaslužena fama o neadekvatnom ponašanju i doprinosu Dubrovčana u domovinskom ratu.
Dubrovačka općina je sad slobodna, ali srušena. Treba puno raditi na obnovi?
Već u studenom 1991. poduzeli smo neke korake na sanaciji oštećenih objekata, kako bi spriječili daljnje štete od kiša. Upotrijebili smo gradjevinski materijal koji smo zatekli u luci i na nekim gradilištima i na riječ, bez financijskog pokrića pokrenuli građevinsku operativu. To je osobito došlo do izražaja 7. prosinca 1991., dakle dan poslije najjačeg razaranja stare Gradske jezgre, kad smo odmah podijelili zadatke i ekipe su pošle u nužne popravke. Na žalost financijski smo sve te akcije nekako zakrpili tek nakon deset mjeseci i to pravim novčanim akrobacijama.
Što je s komisijama za procjenu ratnih šteta?
+ Osnovali smo ih početkom godine, osigurali smo za to potrebitu infrastrukturu. Komisije su u početku radile na užem gradskom području. Kad je oslobođen zapadni dio općine komisije su nakon razminiranja odmah krenule na posao i obavile ga u cijelosti. Sad završavaju obradu Župe i Konavala. Snimljeni podaci su kompjuterizirani tako da znamo na primjer, koliko je po svakoj kući, svakom naselju ili ukupno potrebno svakog pojedinog materijala za obnovu.
Ovi podaci su sigurno dragocjeni u radu Ureda za obnovu kojeg ste osnovali pri postojećem zavodu za obnovu Dubrovnika.
+ Djelatnici ureda za obnovu upotrijebili su nalaze komisija za procjenu ratnih šteta za izradu, na osnovi ranije pripremljenog koncepta, programa obnove i njihovu prijavu Ministarstvu obnove. Radi se od deset grupa programa, koji su u skladu s konceptom Ministarstva obnove te još četiri programa, specifična za naše područje. Ministarstvo obnove je u međuvremenu pretvoreno u Agenciju za obnovu, što je po mom mišljenju u prijelaznom razdoblju usporilo neke aktivnosti. Programi postoje, ali nedostaje novac. To je glavna karakteristika obnove.
Ipak postoje neki krediti?
+ Zajmovi do protuvrijednosti od 6000 DEM, već dugo su u opticaju i sve se više upotrebljavaju. U početku su se ljudi skanjivali uzimati ih, ali kad su shvatili koliko su povoljni i da zapravo predstavljaju bespovratna sredstva, počeli su ih više uzimati. Naravno da su to premali iznosi za razmjere šteta koje su ljudi doživjeli. Pojavili su se i veći zajmovi Hrvatske kreditne banke za obnovu, ali ovi imaju valutnu klauzulu, pa ih mogu uzimati samo oni koji su sigurni u svoju mogućnost otplate. Iako je povoljnost u početku otplate nakon tri godine. Nadam se da je to samo prvi korak kojim hrvatska država izlazi u susret pogođenom pučanstvu. Jačanjem gospodarstva, smanjivanjem vojnih potreba, država će naći dodatne mogućnosti za pružanje financijskih pogodnosti onima koji su u ratu oštećeni. Prije svega treba maksimalno pomoći onima koji su ostali bez svojih najbližih, ranjenicima i invalidima, ali također i ljudima koji su pretrpjeli materijalne štete. Posebice je osjetljivo pitanje pomoći u obnovi domova stanovnika rubnih sela općine, sela koja su i prije rata bila izložena depopulacijskom trendu.
Da li će u poboljšanju financijske situacije pomoći Svjetska banka? Nedavno ste razgovarali s njihovim predstavnicima koji su došli u Dubrovnik.
Š Učlanjenje Hrvatske u Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond, ključno je s više aspekata. Jedan je izravan, jer su predstavnici Svjetske banke obećali lansirati tzv "emergency loan" za popravak srušenih domova odmah nakon učlanjenja Hrvatske. Drugi aspekt je možda još važniji. Donatori, davatelji zajmova i potencijalni investitori znatno će hrabrije krenuti prema Hrvatskoj, a prema tome i Dubrovniku, znajući da nam Svjetska banka i MMF daju zajmove. Dubrovnik zahvaljujući svom imenu tu ima posebne šanse.
Neki novci za zbrinjavanje prognanika već stižu?
+ Sretni smo da su razgovori o ulaganjima u obnovu nekih hotela za zbrinjavanje prognanika upravo završeni. Novcima koje daju Austrijski crveni križ i njemačka humanitarna organizacija riješit će se nekoliko problema odjednom. Najvažniji je da na taj način osiguravamo prikladan smještaj ljudima čiji su domovi razoreni u blizini njihovih razorenih kuća, ali nije nevažno ni to da se na taj način obnavljaju hoteli kao vitalni gospodarski objekti u ovom kraju, te upošljava naša građevinska operativa. Sve to skupa doprinosi postupnom oživljavanju ovog sad inaće posebno izoliranog kraja.
Prometna izoliranost je posebna boljka Dubrovnika?
+ I prije rata bili smo u iznimno teškom prometnom položaju, a sad smo posebno. Mi smo sad otok, koji je s jedne strane opkoljen morem a s druge strane nalazi se zid iza kojeg se nalazi izrazito neprijateljski okoliš. Kamo sreće da smo klasičan otok sa svih strana opkoljen morem, kao Brač ili Hvar. Pa da na sve strane možemo slobodno ploviti. I loviti ribu. Dvije stotine kilometara dug rub općine granica je s područjem drugih država iz kojih smo doživjeli tešku agresiju. I to ne prvi put u povijesti. S jedne strane imamo more a s druge strane moru. Zbog toga je iznimno važno prometno se jako dobro povezati s ostalim dijelovima Hrvatske. I Europe naravno. Zračna luka je silno bitna, ali ne i dovoljna. Bit će potrebno uspostaviti brže i češće pomorske veze, što je sigurno najjeftinije i najlakše ostvariti. Ohrabruju i planovi izgradnje treće trake Jadranske turističke ceste, razgovori o Autoputu i dužjadranskoj željezničkoj pruzi.
Što je potrebno učiniti, da Dubrovačko područje opet bude atraktivno za život i privlačno za turiste?
+ Turistima je potrebito pružiti udobnost i sigurnost. Potrebna su im i vedra lica zadovoljnih domaćina. Za to treba motivirati ljude da ostanu ovdje da ulažu svoj novac, znanje i trud upravo na ovom području i tako ga učine atraktivnim za posjete stranaca. Za tako nešto postoji i jedna dosta jednostavna formula. Nju treba realizirati na državnoj razini. Treba stvoriti takav porezni sustav, da je ovdje jeftinije i isplativije živjeti nego u zapadnim dijelovima Hrvatske. Dakle s obzirom na pritisak s Istoka, na neatraktivnost života u istočnim dijelovima Hrvatske, treba to kompenzirati manjim porezima. I carinskim povlasticama. I to dugoročno. Na taj način bi se trebalo dogoditi, da netko iz Rijeke ili Varaždina odluči investirati svoj novac ovdje jer mu se to više isplati. Ili na primjer u Vukovaru, naravno čim bude slobodan.
Krivotvorina:
