Spominje se pod naslovom Ima u moru ribe
Republika Hrvatska
Skupština općine Dubrovnik
Izvršno vijeće
Predsjednik
Dubrovnik, 16. siječnja 1993.
prof. Branimir Jakšić
Zamjenik Predstojnika Ureda
Predsjednika Republike Hrvatske
Štovani gospodine
Prema našem dogovoru šaljem Vam kratki životopis, ali si i uzimam slobodu, da Vam napišem nešto što nije bilo rečeno jučer u mom razgovoru s gospodinom Predsjednikom i Vama. Možda je na to utjecala kratkoća vremena, možda moje iznenađenje kada sam vidio da Predsjednik neće sa mnom razgovarati nasamo, a najvjerojatnije moja trenutna indisponiranost. Cijeneći Vas nakon kratkog upoznavanja kao osobu koja profesionalno, pronicljivo i dobronamjerno obavlja složen posao savjetovanja, te kao visoko kulturnog i obrazovanog čovjeka kojemu je stalo do optimalne izgradnje izgradnje Hrvatske, i koji je svjestan kompleksnosti i dugotrajnosti tog procesa, odlučio sam Vam izložiti neke činjenice. Sigurno je naime da precizne informacije o događajima, ljudima i o stanju na izuzetno osjetljivom području kakvo je općina Dubrovnik, mogu poslužiti kako bitan kamenčić u mozaiku odlučivanja. Dakle to je bio bitan cilj mog posjeta. Naravno ne zanemarujući i moju potpuno prirodnu potrebu da iznošenjem činjenica sa sebe skinem eventualne hipoteke, koje su proizvedene od mojih protivnika mogle stići posredno ili neposredno i do Vaših i Predsjednikovih ušiju.
Što me je navelo na zaključak da nešto ne "štima"? Na pragu su izbori. Čujem i čitam, kako su svugdje u Hrvatskoj ljudi mog ranga, naravno članovi HDZ-a, uključeni u izborne poslove, a ja nisam ni član nikakvog Izbornog stožera ( bio sam to na ljetnim izborima), ni na bilo kakvom mjestu bilo kakve liste, niti me itko iz HDZ-a išta konzultira. Kao da sam kužan. Istina je da sam rekao da bi mi promjena posla, a i okoline, dobro došla, i dalje stojim pri tome. Ali nikad nisam odbio raditi na dobrobit stranke kojom pripadam, niti države koju toliko volim. U vezi sa mnom je za vrijeme mog dosadašnjeg mandata izrečeno niz neistina, kojima me se nastojalo diskreditirati u javnosti. Na žalost stranka kojom pripadam i u čije sam ime radio cijelo vrijeme, nije me nikad uzela u zaštitu, a sad se u javnosti stvara dojam, po onoj narodnoj " da gdje ima dima ima i vatre", da se i stranka implicitno slaže s objedama. Činjenica jest da sam se radeći nesebično na oživotvorenju i stabiliziranju Hrvatske države na ovom području, zamjerio mnogima. I nije mi žao što sam se zamjerio upravo takvima. Naime od samog početka mandata odlučio sam riskirati i donositi takve odluke, koje pored promjena na bolje, mogu i isprovocirati i u isto vrijeme poslužiti kao lakmusov papir za vođenje politike s razine države. Držao sam da nas samo paralelni odlučni rad na svim razinama, može dovesti u nezavisnu Hrvatsku. I eventualne moje greške mogle su poslužiti kao orijentir na višim razinama.
A sada ću iznjeti kroki bitnih događaja. Neki od njih su provedeni uspješno i imali važan utjecaj na zbivanja, a neki su zbog nerazumjevanja ili opstrukcije nažalost ostali bez rezultata. Zajedničko im je da sam s njima navukao na vrat niz neprijatelja kako izvan Hrvatske granice, tako i u samom Dubrovniku. Jer ne treba smetnuti s uma, da je pored 6,7% Srba u Dubrovniku živio značajan broj ljudi sa snažnim poslovnim, obiteljskim i emocionalnim vezama s Jugoslavijom. Njima treba tada, a naročito u zadnje vrijeme pribrojiti novopečene Hrvate, ljude kojima je najdraža država ona koja im donosi najviše osobne koristi.
Kronološki i podjeljeno po područjima to izgleda ovako:
Rad na stvaranju i obrani nezavisnosti Hrvatske
1. U svom radu obustavio sam od samog početka svaku komunikaciju s Beogradom, kako bi se i pučanstvo dubrovačke općine, ali i sami srpski hegemonisti navikavali, da Dubrovnik na toj strani nema što tražiti.
2. Na moje inzistiranje i uz veliku pomoć tadašnjeg ministra obrane u lipnju 1990. za sekretara za narodnu obranu doveden je izuzetan borac za Hrvatsku nezavisnost, koji je nažalost poginuo u ratu u jesen 1991.
3. Već u srpnju 1990 eksponirao sam se prema JNA, za što me je oštro napao tadašnji list "Narodna armija" i što je veselo prenijela i "Slobodna dalmacija".
4. Na moju inicijativu i uz velike napore smijenjen je 1990. zapovjednik TO, Srbin, koji je početkom rata prešao na neprijateljsku stranu.
5. U rujnu 1990. objavio sam strategiju Izvršnog vijeća, gdje je dobivanje " nezavisne Hrvatske države" bilo na prvom mjestu od sedam točaka. Tad sam prvi put upotrijebio parafrazu latinske izreke " Ceterum Censeo civitatem esse construendam", a koju sam kasnije ponavljao u svim svojim nastupima.
6. U jesen 1990. preko istočnih medija pompozno se najavljivala proslava osnivanja pravoslavne crkve u Dubrovniku sa stotinama tisuća hodočasnika. Na moju inicijativu, koja je u prvom momentu bila uzeta kao presmiona, postavljene su rampe i pripremljene barikade na svim ulazima u općinu, pa je samim tim proslava doživjela fijasko, jer se za rampe unaprijed doznalo, pa nitko nije ni došao. Proslava je bila zamišljena kao trenutak preuzimanja Dubrovnika u srpski zagrljaj. To je bilo prvi put da jedna hrvatska općina postavlja barikade za sprječavanje srpskog prolaza. Srbi su to bili uzeli kao svoju ekskluizivnost, a ovako im je pokazano da i mi možemo upotrijebiti isto oružje. Osim toga teško je predvidjeti razvoj događaja da se u to doba u Dubrovniku skupilo i par desetaka tisuća uzavrelih Srba.
7. Iste jeseni 1990 u dogovoru sa mnom i uz znanje Ministarstva unutarnjih poslova pokojni sekretar za narodnu obranu poslao je u Dubrovniku okružnicu na cca 4.000 adresa, s molbom za financijsku potporu u obrani od požara. U isto vrijeme pustili smo glas kako je to novac za kupovinu oružja. Račun je bio republičkog MUP-a, i prema mojim informacijama, na njega je stiglo dosta novaca koji je bio upotrebljen za nabavku oružja i to za obranu onih krajeva Hrvatske koji su prvi bili napadnuti. Na žalost do danas unatoč višekratnom nastojanju nisam precizno saznao o kolikom se novcu radilo i kad je i kako bio upotrebljen.
8. Zahvaljujući mom čvrstom stavu, SDS nije mogao biti osnovan u Dubrovniku, a kad je osnivan u susjednoj Hercegovini, na granici naše općine opet su bile rampe. Mi smo tako među prvima ili prvi u Hrvatskoj postavili jasna obilježja državne granice prema Crnoj gori i Hercegovini, i nadzirali smo granične prijelaze.
9. U ožujku 1991. jedne noći pred održavanje općinske skupštine napisao sam "Deklaraciju o pripadnosti državi Hrvatskoj". Deklaracija je jednoglasno prihvaćena na Predsjedništvu Općine, te aklamacijom u Skupštini. Tako smo bili prva općina koja eksplicitno odbacuje svaku vezu s SFRJ. Zbog same naše deklaracije pretrpio sam tada dosta kritika od "Slobodne dalmacije", te SDP-a i SDS-a, što me samo uvjerilo u ispravnost postupka. (Ne) reagiranje tadašnjih Jugoslavenskih vlasti bilo je nadam se dobar putokaz za donošenje ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske u lipnju 1991.
10. Početkom 1991. tražio sam od novog zapovjednika TO da procijeni mogućnost krijumčarenja oružja TO u Dubrovnik. Naime prethodna vlast "lukavo" je, izgradila skladište na području četničke Istočne Hercegovine. Tražio sam na zatvorenoj sjednici Predsjedništva da on, ukoliko procjeni nemogućnost dopreme, onesposobi uskladišteno oružje. Moja inicijativa na žalost nije naišla na podršku članova Predsjedništva, a ljudi iz TO su umjesto onesposobljavanja, nastavili čistiti i održavati oružje, tako da je ono u trenucima agresije bilo upotrebljeno protiv nas.
11. Krajem svibnja 1991. saznao sam da je iz tog istog skladišta naš zapovjednik TO predao 105 mitraljeza predstavnicima JNA. Rekao sam to predsjedniku Skupštine, pa smo zapovjednika skupa pozvali na odgovornost. On je priznao da je učinio navedeno, po njegovim riječima sa znanjem načelnika Glavnog stožera, te zauzvrat pokazao svoje imenovanje za zapovjednika svih vojnih formacija u Južnoj Hrvatskoj.
12. Uz samo moje znanje je sekretar za narodnu obranu u zimi 90/91 skupljao dobrovoljce i organizirao straže. U proljeće 1991. dobrovoljci su prošli liječničke preglede te s njima organizirana prva postriojba Zbora narodne garde u Dubrovniku. Na moje višestruko inzistiranje ovoj postrojbi je iz Zagreba priključena i jedna već ranije izvježbana postrojba, tako da smo u svibnju 1991. imali u za to odabranoj vojarni začetak regularne hrvatske vojske u Dubrovniku. Prije spomenuti zapovjednik TO je na žalost kasnije između ostalog postavljen za zapovjednika Garde, što je bitno narušilo spremnost ove postrojbe.
13. U kolovozu 1991. dao sam ministru obrane ostavku na članstvo u tadašnjem Kriznom štabu, nakon uzaludnih pokušaja da se ovaj štab počne stvarno pripremati za obranu. Da sam bio u pravu pokazalo se u rujnu kad je uredbom Vlade formiran novi krizni štab, kojemu sam ja postavljen na čelo po službenoj dužnosti. Naime tad sam morao početi raditi iz početka. Vrijeme od lipnja do rujna je praktički bilo izgubljeno. Na žalost napad na Dubrovnik je počeo krajem istog tog mjeseca, a nepripremljenost za obranu ( naravno koliko je to bilo moguće) zbog nepoznavanja situacije, zbog samih ratnih događaja, te zbog namjernog izvrtanja činjenica, svaljena je umjesto na leđa bivšeg Kriznog štaba, na leđa novog, koji nije imao vremena ni okrenuti se, a počeo je napad. Unatoč tome za tih petnaestak dana koje sam imao na raspolaganju, organizirao sam danonoćno radeći dosta toga, a u samom ratu radeći bez prestanka uspio sam ustrojiti sve prateće službe za obranu, tako da u Dubrovniku unatoč izuzetno teškoj situaciji, zbog totalne izolacije, nije bilo ni panike, ni gladi, ni žeđi, ni zaraze.
14. Prije rata, te tijekom samih ratnih operacija dao sam sve od sebe da bih nabavio oružje, kojega smo imali u minimalnim količinama. Sam sam noću vukao top i mitraljeze. Čelnici susjedne općine Ploče odbili su pomoći u naoružanju, iako su imali krcato oružja. Oružje se odnosilo iz Ploča prema Splitu, Vrgorcu i sl, ali ne i prema stvarno ugroženoj granici. Slično je bilo i s čelnicima Korčulanske općine koji su se suprostavili naredbama i nisu htjeli slati oružje dok za to nije bilo kasno. Naši kamioni vračali su se prazni iz Splita, iako su tamo slani s naredbom iz Zagreba da dovezu oružje u Dubrovnik. Na području Zadra naši kamioni su skretani na četničko područje. U samoj općini organizirali smo proizvodnju nekih vrsta oružja. Jedan inženjer je iskušavajući svoj izum i poginuo od prerane eksplozije. Da bi došli do eksploziva vadili smo granate zaostale od 2. svjetskog rata na dnu mora. Na koncu sam doživio da je lukavo provučena priča da sam baš ja bio taj, koji je bio nezainteresiran za oružje i čak ga odbijao. Vjerojatno će Vam čudno zvučati da smo za vrijeme rata kupovali uniforme u splitskoj Jugoplastici - za devize.
15. U samom ratu primjetio sam niz nelogičnosti u vođenju operacija. Upozoravao sam na njih ali su upozorenja bila bez odjeka, a kasnije se pokazalo da sam bio u pravu. naravno neke nelogičnosti sam samo mogao za sebe konstatirati, jer je za bilo kakva upozorenja bilo kasno. pazio sam i uspio, da moji nalazi ne iziđu u javnost. Spomenut ću samo to da baš ni jedan usjek nije pravilno zarušen, da su se za borbu odabirali položaji na čistini, a prirodne prepreke napuštale bez borbe, da se povlaćenje obavljalo onda kad bi se dogovorilo primirje itd. Dva puta sam od zapovjednika obrane bio obavješten da te većeri napušta Dubrovnik zajedno sa svojim štabom. Nakon povlaćenja naših snaga s Žarkovice, Bosanke i Srđa bez ispaljenog metka, osobno sam skupljao dobrovoljce kako bi se vratili i zauzeli te dominantne kote. Potvrdilo se to bitnim za daljne događaje, iako smo pri tom izgubili Žarkovicu, koja je bila tri dana prazna, a zatim su u nju ušetali vojnoci JNA, neposredno prije dobrovoljaca koje sam skupljao, a oni su opet zauzeli Bosanku i Srđ.
16. Pored sinhronizacije svih civilnih funkcija i logistike vojsci, u uvjetima srušenih telekomunikacija, u ratu sam o našoj situaciji uspio izvjestiti niz političara i svjetskih medija. Razgovaro sam na primjer izravno s Margareth Thacher, s Eaglbergerovim savjetnikom Montgomery-em, s niz političara u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Belgiji itd. Javljao sam se u programima CNN-a, Sky-news-a, ORF-a, ZDF-a, BBC-a i niza drugih TV i radio postaja, dao niz intervjua za eminentne strane novine, a u vrijeme kad smo imali samo jedan satelitski telefon, osobno sam nadgledao izvješća novinara iz Dubrovnika, kako u svijet ne bi pošla informacija koja bi nam mogla odmoći. Za to vrijeme Radio Dubrovnik je prestao emitirati glazbu, i prenosio je samo vijesti Hrvatskog radija prvog programa. Domaći novinari se uglavnom nisu pojavljivali, da bi čim je postalo stabilnije počeli me napadati da se nisam dovoljno obraćao javnosti.
17. Uspostavljanje humanitarnog koridora, ali i zabrana izlaska iz Dubrovnika bila je u nadležnosti Kriznog štaba kojeg sam vodio. Broj stanovnika koji je ostao u Gradu kasnije se pokazao točno optimalnim. A bio sam prisiljen trgovati s Kouchnerom i De Misturom kako bi brodovima dolazila hrana, a odlazilo tek toliko ljudi, koliko je opravdavalo postojanje koridora.
18. Osobno sam bio na prvim pregovorima s JNA na razaraču "Kotor" i na pisti zračne luke u Čilipima. Nakon dobivenog ultimatuma, odlučio sam se ignorirati ga, a kontakte ipak održavati ali preko predstavnika, koje sam izabrao zajedno s Gradonačelnikom. Kasnije je u tim pregovorima i njihovom vođenju bilo dosta nelogičnosti, ali su ipak obavili svoju pozitivnu ulogu.
19. Za svoj rad dobio sam i priznanja. Za vrijeme rata u istočnim medijima višekratno sam apostrofiran kao najljući protivnik Jugoslavije i JNA. Prvi ultimatum Dubrovniku sadržavao je traženje da zdrave snage smjene Krizni štab, kojemu sam bi na čelu, a kasnije smo dobili od zapovjedništva VPS Boka pismenu poruku samim članovima kriznog štaba, kao i pučanstvu Dubrovnika, da se "riješe raznih Šikića" i shvate dobre namjere JNA. S tim sam postao i sinonimom otpora.
20. Za vrijeme rata jedne noći proširila se vjest da sam pobjegao, pa su me neki ljudi ujutro me vidjevši na ulici počeli ljubiti, ne vjerujući svojim očima. Toliko su bile jake petokolonaške podvale. Na žalost, takvim se podvalama u najkritičnijim trenucima pridružio i hrvatski žuti tisak, izmišljajući najmonstruoznije konstrukcije, što je bilo izuzetno teško podnjeti i amortizirati.
Zbrinjavanje prognanika i zaštita pučanstva
1. U samom ratu sam uspio organizirati smještaj prognanika, prijem i raspodjelu humanitarne pomoći, raspodjelu vode i sl. Sve funkcije su išle preko mene. Kad je na primjer u pekari nestajalo brašna ili kvasca, ili je trebalo popraviti bombardirane vodovodne cijevi, uvijek sam bio taj koji je nalazio rješenja.
2. Pri kriznom štabu organizirao sam grupe, koje su se bavila opskrbom, energetikom, vezama, pa čak i kulturom. Najveći mi je neuspjeh organiziranje štaba za informiranje. Jednostavno nitko to nije htio raditi, a neki, inače vrlo poznati ljudi, koji su se kasnije pojavili i kao "istaknuti domoljubi" histerično su odbacili mogućnost da ih se pismeno imenuje iz straha da ne bi bili povezani sa mnom.
2. Organizirao sam rad ureda za prognanike, i pružao punu potporu predstojniku, kojega sam inaće pronašao i predložio, a kad je ovaj zapao u nevolje s našom vojskom, onda ga mobilizirao, kako bih ga zadržao. Rad našeg ureda za prognanike uzor je u cijeloj Hrvatskoj.
3. Organizirao sam koordinacijsko tijelo za povratak prognanika na svoja ognjišta. Tijelo radi izuzetno uspješno.
4. Na moj prijedlog je integriran rad Centra za socijalni rad i ureda za prognanike i tako optimiran proces zbrinjavanja pučanstva.
Obnova
1. Dan poslije 6. prosinca, dakle 7. prosinca ujutro, nakon noći provedene u gašenju požara, skupio sam ekipu i raspodjelio zadatke, kako bi se odmah prišlo spašavanju kuća u neprocjenjivoj staroj gradskoj jezgri. Uspjeli smo tako tada sanirati gotovo sve što se dalo sanirati. To nije bio početak obnove, jer smo već u studenom obavili neke predradnje, osiguranjem materijala i formiranjem ekipa.
2. Početkom 1991. napravljen je prvi koncept obnove. Dio metodologije je uzet kao model za kreiranje obrazaca za prijavu programa obnove na državnoj razini.
3. Početkom 1991. formirane su i organiziranane ekipe za procjenu ratnih šteta. Formulari za procjenu, kasnije su postali osnova za izradu republičkih standarda na tom području.
4. Već veljači 1991. dakle dok je polovica općine bila okupirana, napravljena je prva procjena ratnih šteta i prezentirana na sastamku u Vladi.
5. Formiran je Ured za obnovu. U prvom mogućem zadanom roku prijavljeno je 5.000 programa obnove tadašnjem Ministarstvu obnove. Određeni su i prijavljeni prioriteti, koordiniraju se izrade
projekata, prate se i usmjeravaju donacijska sredstva za popravak hotela za smještaj prognanika bliže njihovim domovima, te nadzire popravak privatnih kuća, izdaju uvjerenja o štetama i sl.
Komunalni poslovi
U ratu su gotovo sva komunalna poduzeća pretrpila velike štete, izravno i zbog nemogućnosti poslovanja. Na primjer uništeni su brojni autobusi, kamioni i oprema za odvoz smeća, vodovodne instalacije itd. Unatoč ratu tome sva poduzeća su radila za vrijeme rata, a nakon rata su normalno odgovorila zahtjevima pučanstva. Čudo koje je napravljeno je tim veće, kad se uzme u obzir, da smo preuzevši kronične gubitaše iz vremena normalnog života, već 1990 ih sve sanirali, a funkcionalno i financijski ih održali na nogama do danas.
Vodoopskrba
Prije rata završili smo opsežan posao izrade projekata i ocjena prioriteta u vodoopskrbi općine. U našoj strategiji opskrba vodom je bila na trećem mjestu. Uspjeli smo stvoriti osnove za realizaciju vodoopskrbe kao osnove za opstanak života u rubnim i neatraktivnim, ali u ratu se naročito pokazalo, izuzetno važnim područjima, gdje živi čisto hrvatsko pučanstvo.
Prostor
Zatečeno stanje u prostoru bilo je alarmantno. Odlučili smo se stati na kraj i postali smo prije rata prva općina koja je zaustavila divlju gradnju, te općina u kojoj se napravio model kako legalizirati već izgrađene bespravne objekte, a koji se mogu uklopiti. Po tom modelu donesen je konačno i zakon koji se upravo provodi. Zaštita prostora bila je inače četvrta točka u našoj strategiji.
Gospodarstvo
Pretvorba vlasništva sigurno je najvažnija stvar koju je trebalo obaviti na gospodarskom planu. Razmišljajući o tome sam sam u jesen 1990. došao do zaključka kako bi se ona trebala obaviti, napisao sam ciljeve, osnovne pretpostavke i potrebnu proceduru. Koncepcija je prihvaćena od strane Izvršnog vijeća, pa sam je poslao Agenciji, odnosno tadašnjem direktoru Agencije. Na žalost koncepcija nije usvojena, makar ni danas ne vidim za to razloga. Pogotovo što se zakon o pretvorbi pokazao dosta neefikasnim, te mogućim generatorom nepravdi i zlouporaba.
Naša preporuka o potrebi raspisivanja natječaja za direktore, kako bi se dala prilika svima onima koji za vrijeme komunističkog jednoumlja priliku jednostavno nisu imali, djelimično je provedena, te često u provedbi izigravana. Tek danas putem uvođenja upravnih odbora na razini republike pokušava se ostvariti sličan cilj. Ali budući da tu nema natječaja, cilj se ne može i ostvariti. Jedino se može donekle spriječiti pljačka.
Izvršno vijeće je vrlo intenzivno radilo na prostornim, ekološkim i financijskim i pravnim aspektima izgradnje marine u Gruškoj luci. Jedan od članova Izvršnog vijeća je sam napisao ekološku studiju. Taj veliki projekt bio je pred početkom realizacije kad je počeo rat.
Naši prethodnici su za industrijsku zonu bili po nekom nevjerojatnom kriteriju odabrali dolinu Komolac, koja je na cijelom dubrovačkom području sigurno najepovoljnija za tu namjenu. Zaustavili smo daljnje zagađivanje tog izuzetnog prirodnog resursa i pronašli nekoliko novih pogodnih lokacija za razvoj industrije.
Općenito
Od svog konstituiranja pa do danas Izvršno vijeće, koje sam ja odabrao, radi permanentno rješavajući ad-hoc probleme ili donoseći dugoročna rješenja. Radili smo cijelo vrijeme rata, tako da sam održavao i sjednice Izvršnog vijeća i Kriznog štaba cijelih šest mjeseci paralelno. Održavajući sjednice Izvršnog vijeća, ponekad za vrijeme samog bombardiranja i izvan skloništa, želio sam ohrabriti pučanstvo i dati mu na znanje da normalna civilna vlast funkcionira.
Pored povećanja posla zbog neprilagođene zakonske regulative, rata, traženja kompenzacija za život bez osnovne proizvodne grane turizma i sl. pojavili su se i poslovi, koji su tražili povećano administriranje, kao na primjer ocjena zahtjeva za stjecanje prava na minimalne plaće, gdje sam izdao preko 4.000 rješenja za preko 40.000 djelatnika.
Po službenoj dužnosti postao sam i predsjednikom stambene komisije za privremeni smještaj prognanika. Izuzetnim naporom i dosljednošću postigli smo da nije bilo nikakvih prigovora na donesena rješenja.
Jedan član Izvršnog vijeća i jedan član Kriznog štaba poginuli su u ratu. Jedan član Izvršnog vijeća se teško razbolio, četvorici su kuće potpuno uništene.
Zgrada u kojoj ja stanujem više puta je pogođena granatama. Jedna od tih granata usmrtila je tri moja susjeda. Moj stan je samo malo oštečen. U ulici u kojoj stanujem izrazita koncentracija granata je bila upravo na moju zgradu.
Neki ljudi su još u ljeto 1991. računali da je rat nešto što nam se ne može dogoditi. Napad na Hrvatsku na drugim mjestima nije ih se ticao. Primjer za to je bilo otvaranje dubrovačkog festivala, koje je bilo planirano pompozno s vatrometom, pjesmom i šampanjcem u isto vrijeme kad je Vukovar krvario. Pod cijenu ostavke suprostavio sam se tome i izborio uz pomoć većine članova Izvršnog vijeća i Predsjedništva otvaranje sa svijećama bez ikakvog veselja. To je bila upečatljiva poruka poslana u svijet. Zbog toga sam kao nekulturan kritiziran još istog ljeta od strane onih koji su naučili napajati se godinama na jaslama sličnih Potemkinovih sela. Treba samo pročitati članke u tisku krajem kolovoza 1991., dakle niti mjesec prije napada na Dubrovnik.
Na početku svog mandata dobio sam općinu naslonjenu na staru zakonsku regulativu, glomaznu i lijenu administraciju, naviku i u administraciji i u pučanstvu da se sve odluke donose u Komitetu. Budući da više nije bilo Komiteta gotovo svi zahtjevi su se survali na leđa Izvršnog vijeća, dakle veliki dio na moja vlastita. Veliki trud sam uložio ne samo na distribuciju funkcija, nego i uvjeravanje ljudi, da sud sudi, da policija čuva red i mir, i sl. Iako taj proces nije završen, dobro se uputio. Nadam se da će ga moji nasljednici nastaviti.
Zaključak
Počevši pisati ovo pismo mislio sam da ću uspjeti biti kraći, ali sam vidio da jer to nemoguće. Sad jednostavno moram prekinuti. Prethodno navedeno je samo jedan dio aktivnosti moje i Izvršnog vijeća. Postoji još mnogo toga što bih mogao iznjeti, ali se ipak nadam da je ovo dovoljno. Tako ovdje izloženo može poslužiti kao svojevrsno proširenje priloženog životopisa u točki gdje se spominje da sam bio predsjednik Izvršnog vijeća SO Dubrovnik u razdoblju od lipnja 1990. do danas. Svojom dosljednošću i odlučnošću, da konačno na ovim prostorima imamo toliko sanjanu Hrvatsku državu, te da ona bude onakva kakvu smo je željeli: pravedna i demokratska, zamjerio sam se mnogima. To je moja osobna žrtva na oltaru domovine. Netko ju je trebao napraviti. Ona sasvim sigurno nije dovoljna. Hrvatsku sad imamo, kao što to piše u strategiji Izvršnog vijeća koju sam predložio u rujnu 1990. Slijedeća, druga točka bila je moral. Za njeno ostvarenje trebat će uložiti puno truda, a put će biti dugotrajan.
Gospodine Jakšić, nadam se da ste našli vremena i pročitali pozorno prethodne retke. Volio bih kad bi zamolili Predsjednika, da ih i on pročita. Kad bih znao da ste to učinili, osjećao bih se lakše. Konačno i ja sam čovjek. Nisam nikad radio za priznanja, ali previše podvala se sručilo na moja leđa, da mi ne bi godilo, kad bi znao da ipak ljudi dostojni poštovanja znaju za neke činjenice, koje me prikazuju u pravom svjetlu. Na kraju još jedna napomena. Na jednu Predsjednikovu ponudu reagirao sam nećkanjem, ali mi je u pamćenju ostalo Predsjednikovo objašnjenje kako se i tako mora braniti demokracija. Predsjednik je imao potpuno pravo, a ja sam bio u krivu. Skanjujući se nekih poslova, ljudi poput mene, kojima demokracija inače leži na srcu, ostavljaju prostor da demokraciju brane oni koji u nju ne vjeruju. Zahvalan sam Predsjedniku na primjedbi i ovim izražavam spremnost svog angažmana i u tom smjeru. U proteklom vremenu stekao sam mnoga saznanja o ključnim područjima života. U ovom pismu osvrćem se samo na neka i to u kratkim crtama, a ukoliko Predsjednik misli da je potrebno spreman sam iznjeti svoja zapažanja i stavove za svako odabrano područje i toliko detaljno koliko je potrebno.
Ovim putem inače izražavam svoju zahvalnost na srdačnom prijemu, kojim me je Predsjednik počastio.
Srdačan pozdrav
Željko Šikić
co:
Predsjednik Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman
prilog:
kratki životopis