Spominje se pod naslovom Umrježeni odjek laži
Skupština općine Dubrovnik
Izvršno vijeće
Dubrovnik, 16. svibnja 1992.
Slobodna Dalmacija
Split
Navikao sam (skoro) da me se krivo interpretira, potpuno pogrešno citira ili da se u svezi sa mnom objavljuju potpune izmišljotine. Od svega toga sam se uglavnom branio šutnjom i radom. Tako namjeravam i nastaviti. Ovaj put ću ipak napraviti malu iznimku i reagirati na članak S. Žaknića u Slobodnoj Dalmaciji od 15. svibnja.
Točno je da sam bio na Pelješcu. Točno je da sam tamo susreo puno Pelješčana u uniformi i konstatirao da ih je prema broju stanovnika Pelješca na bojištu razmjerno mnogo, zbog čega zasigurno trpi pelješko gospodarstvo. Točno je isto tako da sam se susreo i s velikim brojem Korčulana koji na Pelješcu brane Hrvatsku od agresora. Kao što je točno da sam dosad susreo niz hrabrih ljudi iz svih krajeva Hrvatske i Herceg Bosne, pa i iz drugih zemalja, koji odolijevaju napadima agresora suprotstavljajući mu se oružjem.
Međutim, netočno je da sam za Slobodnu Dalmaciju na kraju posjeta Pelješcu dao ikakovu izjavu. Pa prema tome ona ne može biti ni nesretna ni nespretna. Gospodin T. Gavranić predsjednik skupštine općine Korčula zvao me tog dana kad je spomenuta izjava izišla u novinama (mi u Dubrovniku dobivamo novine s danom zakašnjenja) i ja sam mu jasno rekao da takvu izjavu nisam dao.
U spomenutom članku S. Žaknića, premda se opovrgava istinitost izjave, na njoj se grade daljnje konstrukcije i zaključci.
Možda je ovaj članak i sračunat da bi me se diskvalificiralo konstatacijom da nisam bio na Pelješcu zadnjih nekoliko mjeseci. Ovo je prigoda da i o tome nešto kažem.
U doba totalne izolacije Dubrovnika svaki moj odlazak na Pelješac i uopće izvan Dubrovnika mogao bi se protumačiti bijegom, i mogao bi bio prouzročiti paniku. Takvo stanje je trajalo gotovo do kraja godine, što znači do prije pet mjeseci.
Nedaće bombardiranja, nedostatka struje, vode, i druge nevolje izdržao sam zajedno sa svojim sugrađanima na ovom posve izoliranom hrvatskom otoku, kojega je formirala jugoslavenska agresija. U tom periodu kao predstavnici općine Dubrovnik na Pelješac su dolazili pojedini članovi Izvršnog vijeća.
Kad se promet pomalo normalizirao i situacija donekle smirila, pa nije bilo opasnosti od panike zbog odlaska čelnika izvan Grada, komunikaciju s Pelješcom i Korčulom preuzeo je gradonačelnik Poljanić i on je tamo bio u više navrata.
Zar treba dokazivati da općina nema višeg predstavnika od predsjednika Skupštine i da je u njemu dostojno reprezentirana, kao i potrebu da jedan od nas dvojice u ovako teškim vremenima uvijek bude u Dubrovniku.
Nadam se da će ovaj moj tekst biti počašćen jednako velikim naslovom, kao što ga je dobila neutemeljena analiza na koju reagiram, i da će ga pročitati bar neki od onih koji su pročitali neistinu i na njoj građene zaključke.
Predsjednik Izvršnog vijeća
Skupštine općine Dubrovnik
mr. Željko Šikić