Spominje se pod naslovom Zadnja sjednica na Veliki petak.
1.2. Humanitarni poslovi
Skrb za ugrožene slojeve pučanstva istaknut je u programu Izvršnog vijeća kao jedna od najvažnijih zadaća. U dobu prije rata počela je izgradnja novog doma za stare osobe, obavljene su mnoge humanitarne akcije, a pokrenuta je i analiza djelatnosti Centra za socijalni rad, koji kao republička ispostava nije bio u ovlasti Izvršnog vijeća. Krajem srpnja 1991. Izvršno vijeće otvara vrata dubrovačkih hotela za prihvat djece i njihovih staratelja iz Vukovara, a od početka napada na Vitaljinu dubrovački hoteli dobivaju nalog za prihvat svih prognanika. Svi smještajni kapaciteti i sve zalihe hrane stavljeni su u funkciju zaštite pučanstva. Velika hotelska i trgovačka poduzeća Dubrava i Dubrovkinja i njihove smještajne jedinice i zalihe hrane uzeti su kao osnovni resursi. Smještaj i opskrba prognanika, kao i smještaj i opskrba naših vojnih formacija obavljeni su na najvišoj mogućoj razini.
Prije rata pripremljene su tromjesečne zalihe, što se pokazalo dovoljnim, iako su neka skladišta pala u ruke neprijatelja. Uz velike napore i opasnost evakuirano je skladište Dubrovkinje u Komolcu i hrana prebačena u Babin kuk. Iako zalihe hrane i vode nisu bile posve iscrpljene dovoljno rano su istaknuti problemi u svezi s tim, tako da je na vrijeme počela stizati pomoć sa strane. Za prijam i raspodjelu pomoći je u prvom momentu formiran jedan tim, a zatim je zamijenjen novim u cilju povećanja efikasnosti. Usprkos tome što je bilo pojava otuđivanja humanitarne pomoći, neravnomjerne raspodjele i sl., ukupno uzevši način prihvata, zbrinjavanja i raspodjele se na kraju iskristalizirao kao model za cijelu Hrvatsku.
U prijamu i raspodjeli humanitarne pomoći, postoje problemi koji nisu na prvi pogled evidentni. Transport, manipulacija, skladištenje i distribucija često se ne vide kao dio pomoći. Poznato je da je samo cijena transporta robe često značajna stavka u ukupnoj cijeni, a skladištenje i distribucija zahtijevaju prostor, energiju i ljude, koji svakako nisu besplatni. To često zaboravljaju i donatori i oni koji primaju pomoć. Izvršno vijeće je uložilo velike napore da se problem savlada. Nije nepotrebno spomenuti da je u svakom kilogramu humanitarne pomoći udio općinskih novaca i resursa.
U proljeće 1992. organiziran je i Vladin Ured za prognanike, koji je pod svoju ovlast dobio i raspodjelu humanitarne pomoći. Izvršno vijeće je predložilo osobe, koje obnašaju funkcije predstojnika Ureda i koordinatora prijama i raspodjele humanitarne pomoći te financiralo i na druge načine podržavalo rad Ureda. Ured je postao uzornim za cijelu Državu, iako je u svom radu imao niz poteškoća, tako da je predstojnika u jednom trenutku čak trebalo mobilizirati.
Nekoliko mjeseci prije nego je počelo oslobađanje i povlačenje neprijatelja, osnovano je i koordinacijsko tijelo za povratak prognanika. Ovo tijelo aktivno radi, a povratak teče optimalno.
Sa zadovoljstvom se može konstatirati da je u uvjetima prekinutog dotoka električne energije i vode i potpune blokade izbjegnuta panika, glad, žeđ i zaraza. Uspješno je sinkroniziran inače primjeran rad Civilne zaštite, Medicinskog centra, humanitarnih organizacija, poduzeća za opskrbu i smještaj. Gledajući s distance bilo je iznenađujuće malo problema s obzirom na objektivne teškoće. Pored velikog doprinosa pojedinih subjekata u lancu zaštite pučanstva, sigurno je i golem doprinos samog pučanstva, koje je pokazalo izuzetnu civilizacijsku razinu ponašanja.
Najteži krizni trenutak bio je kraj studenog 1991., kad je donesena odluka o zabrani svakog daljnjeg napuštanja Dubrovnika. Ta odluka je bila donesena u kontekstu optimiranja broja ljudi u Gradu s obzirom na raspoložive resurse s jedne strane, i opasnost od pražnjenja Grada i s time olakšanja njegovog osvajanja. Pokazalo se da je i ta odluka kao i prethodne, i kasnije odluke, bila ispravna, te da je u Gradu zadržan optimalan broj ljudi.