Spominje se pod naslovom Zadnja sjednica na Veliki petak.
1. U V O D
1.1. Općenito
Hrvatska država je ostvarena. Prva od sedam točaka strategije definirane u rujnu 1990. je gotovo ispunjena, bar ovdje na krajnjem jugu. Doduše zadovoljstvo onih koji su je željeli bit će potpuno tek onda kad se svaki djelić teritorija vrati u priznate granice. I kad susjedna država postane stabilna, a naš narod u njoj ostvari sva prava koja mu pripadaju. Zadatak će biti ispunjen do kraja također tek onda kad se svi prognanici vrate svojim obnovljenim domovima. Dakle tek tad moći će se posvetiti u potpunosti slijedećim točkama, makar one ni u prethodnom razdoblju nisu zanemarene, pa je učinjeno koliko je bilo moguće da bi se u budućnosti dobilo na vremenu.
Prvi korak na putu nezavisnosti nakon preuzimanja uprave u lipnju 1990. na području općine bio je zanemarivanje postojanja Beograda i Jugoslavije. Na taj se pučanstvo općine navikavalo na novu zbilju. To zanemarivanje je bilo više implicitno nego eksplicitno, jer je odnos snaga bio takav, ali vremenom su se, da bi se ostvario cilj morali poduzimati sve otvoreniji potezi. Da bi ispipalo puls i stavilo tadašnju JNA na kušnju Izvršno vijeće ju je u jednom svom zaključku već u Srpnju 1990, prozvalo tražeći da gasi požare. Odgovor da JNA "ne može gasiti požare jer bi time ugrozila živote mladih vojnika" stigao je na stranicama "Narodne armije" a prenesen je u hrvatskom tisku. Vrijeme je pokazalo koliko je to bilo licemjerno. To je bilo još doba kad su srbokomunističke glavešine dolazili ljetovati u Kupare i drugdje, naviknuti da je to njihovo. Na primjer, za ulazak automobilom u Kupare domaće žiteljstvo je moralo plaćati ulaznice. Skidanje jugo komunističkih simbola iz ureda, bio je dugotrajan i mučan proces, a promjena naziva ulica, u čemu je općina Dubrovnik također bila među prvima u Hrvatskoj, izazvala je burne reakcije vjernih podanika bivše države.
Objavljivanje strategije u rujnu 1990. bilo je novi izazov onima koji su vjerovali u budućnost Jugoslavije, iako je već gubitak komunističkog ustroja bio izvjestan.
Svijest da samo političke akcije vjerojatno neće biti dovoljne i da se treba spremiti za obranu, sukobljavala se s činjenicom da se za obranu nije smjelo pripremati javno, jer bi svaki takav potez bio protumačen kao materijalni dokaz subverzivne protudržavne aktivnosti, a tad priznata država je bila samo Jugoslavija. Na kakvom ustroju i kakvim resursima su se mogle zasnivati tajne obrambene pripreme? Oružje teritorijalne obrane bilo je pohranjeno na Dužima u srcu četničkog dijela Hercegovine. Na čelu teritorijalne obrane je bio Srbin, a poslije se pokazalo da je bio među onima koji su pobjegli na stranu naših neprijatelja. Za zamisliti je kakvo povjerenje se moglo imati u cijeli ustroj teritorijalne obrane. Slična situacija bila je u Policiji gdje su Srbi bili iznad proporcionalno zastupljeni. Bilo je poznato na koji način se u navedene ustanove zapošljavalo i da je privrženost Jugoslaviji i komunizmu bila osnovna potrebna karakteristika. I na čelu tajne policije bio je Srbin, a ne treba naglašavati da je u Dubrovniku bila poslovnica KOS-a, koju su opet vodili Srbi. Veliko umijeće je trebalo za obaviti zamjenu na čelu teritorijalne obrane, jer je za to bila potrebna suglasnost JNA. Sličnu suglasnost je trebalo dobiti i za zamjenu sekretara za narodnu obranu odmah pri formiranju Izvršnog vijeća, međutim to je obavljeno začuđujuće brzo uz pomoć tada novog hrvatskog ministra obrane.
Ne treba smetnuti s uma da je u općini tada djelovao Savjet za narodnu obranu u kojem su sjedala dva časnika JNA iz Kumbora i spomenuti načelnik(zapovjednik) teritorijalne obrane. Sastanci tog tijela bili su prava farsa. Predsjednik Skupštine, predsjednik Izvršnog vijeća, sekretar za narodnu obranu i dva vijećnika, pod obranom su podrazumijevali obranu Hrvatske, a s druge strane bili su oficiri JNA, koji osim o obrani cjelovite Jugoslavije nisu ni pomišljali ništa drugo. Paradoksalno je da je baš preko jedne takve sjednice došlo do prvog podizanja novog hrvatskog barjaka na zgradu općine, sinkronizirano sa isticanjem barjaka ispred zgrade Sabora u Zagrebu.
Vidjevši da je oružje kupljeno hrvatskim novcima smješteno na teritoriju potencijalnih neprijatelja, dakle izvan domašaja, odlučeno je pod maskom obrane od požara prikupiti novce za nabavu oružja. Na nekoliko tisuća adresa poslana su pisma, koja su domoljubima bila jasna, s pozivom na dobrovoljnu uplatu na račun u republičkom ministarstvu unutarnjih poslova. Mediji istočnog dijela Jugoslavije bavili su se s tim slučajem, a sekretar za narodnu obranu pitijskim rečenicama parirao je provokativnim pitanjima. Tako prikupljena sredstva nisu bila izravno upotrebljena za nabavu oružja za obranu ovog područja, jer su napadi na Hrvatsku počeli u drugim krajevima, ali žitelji ovog kraja mogu biti ponosni da su svoje dobrovoljne priloge usmjerili u obranu Hrvatske točno u vrijeme kad je Hrvatska bila napadnuta.
A napad nije trebalo dugo čekati. Prve barikade i izdvajanje povijesnog hrvatskog teritorija koincidirali su s pokušajem velikog okupljanja Srba oko proslave obljetnice pravoslavne crkve u Dubrovniku. Preko najčitanijih beogradskih dnevnika i tjednika objavljivao se poziv za dolazak u Dubrovnik.
Postavilo se pitanje kako parirati opasnosti prešutne srpske okupacije Dubrovnika. I odgovor je bio postavljanje rampi na svim ulazima u općinu, te policijski pregledi vozila, koja su dolazila iz susjednih republika. U pozadini su bili pripremljeni kamioni s pijeskom za zatrpavanje puta. Same preventivne mjere zaustavile su dolazak hodočasnika, tako da je proslava protekla s neznatnim brojem sudionika. Slično je postupljeno kasnije kad je pokušano u Dubrovniku javno osnivanje SDS-a. Javno formiranje je spriječeno, pa je održano na Ivanici, uz budnu pasku na rampama postavljenim na ulasku u našu općinu. Dakle općina Dubrovnik je među prvima uspostavila granične postaje Hrvatske prema susjednim državama. Već tada počeo se upotrebljavati rezervni sastav policije kao obrambena snaga.
Na traženje sekretara za narodnu obranu, djelatnici sekretarijata i vrlo bitnog Centra za obavješćivanje su u siječnju 1991. potpisali svoju lojalnost novoj hrvatskoj vlasti. Centar je bio građen u komunizmu za obavješćivanje o pojavi vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja Jugoslavije.
Rat, kao i detalji ratnih priprema i uloge pojedinaca, zaslužuju poseban osvrt i dadu se razmotriti s raznih aspekata. Zapažanja su zapisana i pohranjena, ali još nije došlo vrijeme iznositi ih javno, makar je razumljiv interes javnosti. Ovdje će stoga biti posve izostavljen osvrt na same vojne operacije, a o samim pripremama i ulogama date su samo osnovne naznake.
Budući da je teritorijalna obrana bila nepouzdana, obrana se počela zasnivati na pojačanim policijskim snagama. Početkom 1991. preko sekretara za narodnu obranu povezane su na području naše općine i prve naoružane dobrovoljačke grupe. Poslije je osnovana narodna zaštita, a začetak regularne hrvatske vojske osnovan je u vidu Narodne garde. U općini su u tajnosti pronađeni dobrovoljci, koji su nakon liječničkih pregleda bili smješteni na adekvatnom mjestu, na rubu šume. Ta dobrovoljačka formacija bila je izuzetno slabo naoružana, pa je na gotovo ultimativno insistiranje, iz Zagreba došla profesionalna i bolje naoružana ekipa.
U proljeće 1991. valja spomenuti i daljnji politički doprinos dubrovačke općine osamostaljivanju Republike Hrvatske. Tad je Skupština usvojila Deklaraciju o pripadnosti Republici Hrvatskoj, u kojoj je Jugoslaviji definitivno rečeno - zbogom. U Dubrovniku kao i cijeloj Hrvatskoj u to doba bilo je više ustrašenih negativnih reakcija, nego stidljivih signala podrške.
U rujnu 1991. uredbom Vlade osnivaju se krizni štabovi u svim općinama, a na njihovo čelo se po službenoj dužnosti postavljaju predsjednici Izvršnih vijeća. Tako na čelo Kriznog štaba u općini Dubrovnik dolazi predsjednik Izvršnog vijeća, koji je inače zbog svog nezadovoljstva pripremama za obranu dao ostavku ministru obrane na članstvo u Kriznom štabu, koji je prije toga postojao. Poslije se pokušalo sve propuste u javnosti svaliti na leđa onoga koji je prvi i najviše na njih upozoravao, te djelovao na njihovom otklanjanju. Formiranjem novog Kriznog štaba u općini Dubrovnik počinje danonoćna trka s vremenom u pripremama za obranu. Svi članovi Izvršnog vijeća i nekolicina drugih suradnika priključuju se aktivnostima štaba. Član Izvršnog vijeća i Kriznog štaba postaje ukazom Vlade povjerenikom za sve općine južne Hrvatske. Konačno dolazi u Dubrovnik još nekoliko časnika, a zapovjedništvo obrambenim postrojbama, po nalogu Glavnog stožera, preuzima novi časnik, koji neposredno prelazi iz JNA. Iako to nije bilo u ovlasti kriznih štabova, radi se jako puno i na nabavci oružja, što je zbog kratkoće vremena, te prometne izoliranosti i stvarnog nedostatka oružja u Hrvatskoj bilo izuzetno teško.
Poseban problem su predstavljala rukovodstva općina koja su ometala isporuku oružja na krajnji jug zadržavajući oružje u svojim općinama iako su bili neusporedivo manje ugroženi.
U nemogućnosti nabave dovoljne količine oružja razvijena je i vlastita proizvodnja. U TUP-u je nakon probe prototipova zadivljujuće brzo krenula proizvodnja. Od jedne ručne bombe nažalost poginuo je početkom rujna glavni inženjer izumitelj. Eksploziv je organizirano vađen iz mora iz mina i granata zaostalih od drugog svjetskog rata. Istraživanja u tom smjeru napravljena su u tajnosti dovoljno rano.
Mnogi analitičari danas spominju 1. listopada 1991. dan napada na Dubrovnik, u smislu kao da je on bio definiran i objavljen dvije godine ranije. A napad je mogao biti znatno ranije, ali i kasnije.
Uglavnom napad je dočekan s relativno slabim naoružanjem, ali je ipak oružja bilo puno više nego samo prije mjesec dana.
Pored Garde i policije, u obrani su sudjelovale i dobrovoljačke jedinice narodne zaštite, kao i dobrovoljci izvan narodne zaštite. Obrana se zakomplicirala, kad se krenulo u mobiliziranje teritorijalne obrane, iako ona nije bila zbog nepouzdanosti, predviđena.
Veliki doprinos dali su oni koji su neravnopravno naoružani s velikim srcem stali u obranu. I dali svoje živote i bili ranjavani. Velika je hrabrost bila tada braniti domovinu.
Od samog početka sukoba pokušavalo se i na općinskoj i na državnoj razini pregovarati o primirjima, nastojalo se dobiti na vremenu. Koliko god ti pokušaji zbog kratkotrajnih efekata tada izgledali neuspješnima, pokazalo se poslije da su imali svoju vrijednost i da su u kontekstu ostalih događanja rezultirali uspjehom. Dolazak francuskog ministra i talijanske ministrice, predstavnika UNICEF-a i UNESCO-a imali su svakako svoju pozitivnu ulogu, iako bi se o cjelokupnom kontekstu dalo ispričati štošta zanimljivo. Neobično važno je bilo uspostavljanje humanitarnog koridora, koji nam je značio svojevrsnu vezu sa svijetom.
Ostvarivanjem načela da se Hrvatska brani na mjestima gdje je napadnuta, bez obzira na to iz kojeg kraja dolaze branitelji, krajem 1991., obrana se na ovom području učvršćuje, prestaje opasnost pada Dubrovnika u srpske ruke, i konačno kombinacijom političke mudrosti i vojne snage svaki centimetar ovog teritorija je oslobođen. Podrška obrambenih snaga, njihova opskrba i smještaj, te zdravstvena skrb, tijekom rata bili su dužnost najvišeg prioriteta. Ova vrsta djelatnosti često je bila jednako opasna kao i sama borba, a ne treba zaboraviti, koliko je teško bilo obnavljati zalihe u uvjetima potpune izoliranosti.